Opće informacije
Otok Lošinj je hrvatski otok koji se nalazi u sjevernom Jadranu, u Kvarnerskom zaljevu. Otok je smješten južno od grada Rijeke i dio je Primorsko-goranske županije. Otok Lošinj se pruža 31 km u smjeru sjeverozapad – jugoistok. Veća i poznatija naselja na Lošinju uključuju Mali Lošinj i Veli Lošinj. Klima Otoka je iznimno pogodna. Osobita prednost lošinjske klime očituje se u velikoj sunčanosti koja iznosi 2563 sata godišnje ili prosječno 7 sati dnevno. Uz pogodnu klinu, otok je bogat raznolikom prirodnom vegetacijom, ali i obiluje društvenim sadržajem pa na primjer osim što more ponajviše služi za kupanje, razvijen i nautički turizam i sportovi na vodi. Od morskih životinja najvažnije je spomenuti Dobre dupine za koje postoji Edukacijski centar “Plavi svijet” te je Lošinjski akvatorij proglašen rezervatom dobrih dupina, prvog rezervata za dupine u Mediteranu.
Prva naselja
Prva naselja na otoku Lošinju nastala su 1280. godine na području današnjeg Velog Lošinja, nakon čega skupina doseljenika osniva naselje i u današnjoj uvali Sveti Martin. 1398. se i prvi put spominju nazivi Malog i Velog Lošinja – Velo i Malo Selo.
U XVII. stoljeću počinje se jače razvijati ribarstvo i pomorstvo, a Mali Lošinj doživljava procvat daljnjim razvitkom pomorstva i brodogradnje. Negdje oko 1754. godine Mali i Veli Lošinj imaju 105 trgovačkih brodova, da bi 1868. godine Mali Lošinj bio na drugom mjestu u brodogradnji u vrijeme Austro-Ugarske monarhije sa 21 sagrađenim jedrenjakom duge plovidbe odmah iza Rijeke, a ispred Trsta!
Danas otok Lošinj karakteriziraju mnoga mirna živopisna mjesta jedinstvene ljekovite klime u čijim blagodatima možete uživati tijekom cijele godine. Lošinjski arhipelag je destinacija zdravlja, blagog mediteranskog ugođaja s više od 2500 sunčanih sati godišnje. Na arhipelagu uspijeva oko 1200 najraznolikijih biljaka, od čega čak 600 vrsta raste na 17 kvadratnih kilometara otoka Unija. Brojevi su to s kojima se mogu pohvaliti samo rijetki sretnici.
Prirodni klimatski utjecaji s čudesnim ljekovitim svojstvima nikoga ne ostave ravnodušnim. Upravo je ta izražena i ugodna lošinjska mikroklima koja pozitivno djeluje na zdravstveno stanje, jedan od razloga zašto nam se gosti koji su jednom posjetili Lošinj, uvijek rado vraćaju.
Na lošinjskom arhipelagu uređeno je preko 220 km šetnica duž kojih možete sresti goste iz cijelog svijeta. Za jutarnje buđenje dovoljno je s prvim zrakama sunca udahnuti punim plućima i prošetati. Odlučite li se za neku drugu tjelesnu aktivnost, za trčanje ili vožnju bicikla, uživat ćete u miomirisnim šetnicama, predivnim krajolicima, vidikovcima i uvalicama.
Legenda o sv. Gaudenciju
Prema predaji, Gaudencije (hrvatski Veseljko) bio je redovnik benediktinac i osorski biskup. Protjeran je iz grada i živio u spilji na Osoršćici. Osorčica je brdo između mjesta Osor i Nerezine, a njegov najviši vrh je Televrin visine 588 m. U osorskoj katedrali nalazi se kip sv. Gaudencija, oko njegovih nogu obavija se zmija.
Sveti Gaudencije (Gaudentius Auxerensis) rođen je u Tržiću, sada napuštenom selu nedaleko Osora. U Osoru djeluje od 1018. do 1042. godine. Bio je veliki kulturni i narodni preporoditelj. Dao je sagraditi samostan sv. Petra za muškarce i sv. Marije od milosti za žene. Osor je postao jaki glagoljaški centar, što nije odgovaralo nekim osorskim plemićima koji su iskoristili nestabilnost u papinskoj državi i nasrnuli na njega. Gaudencije bježi i sakriva se na Osorščici i u tamnoj špilji provodi godinu prognaničkog života. Kako je špilja bila puna zmija, čineći pokoru isprosio je kod Boga milost da oslobodi ove otoke zauvijek zmija otrovnica.
Neovisno o legendi, činjenica je da na cijelom otoku danas nema zmija otrovnica. Bilo je slučajeva da su ih ljudi na otok donosili izvana, ali su one nakon kratkog vremena ugibale. Špilja još i danas postoji pod nazivom Jama Svetog Gaudencija, a turisti je rado posjećuju na putu prema Televrinu, najvišem vrhu Osorščice, a time i otoka. Posjetitelji špilje često uzmu kamenčić iz špilje kao suvenir, ali i zaštitu od zmija otrovnica bilo gdje u svijetu.
Gaudencije je pobjegao u Rim i nastavio svoj isposnički život u franjevačkom samostanu u Jakinu, gdje je umro 31. 05. 1044. godine. Nakon skoro stotinu godina njegovi se posmrtni ostaci vratiše na čudnovat način; sva su zvona zazvonila sama od sebe rano prije zore. Ispod gradskih zidina u moru je plutala drvena škrinja (njezini ostaci se čuvaju u sakralnoj zbirci). U njoj je bio kovčeg s tijelom sv. Gaudenta. Osorani su u njegovu čast sagradili malenu crkvu, a njega proglasili svojim zaštitnikom.
Susačka narodna nošnja
Ženska susačka narodna nošnja se razlikuje od većine poznatih nošnji. Osobito obilježje je da je jako kratka (iznad koljena) i vrlo žarkih boja. Svakodnevna se verzija narodne nošnje i danas može vidjeti na otoku Susku.
Cipele – svečane, nazivaju se “carape”; izrađene su od pustine (filca), a vezuju se tankom crvenom vunenom vrpcom “valnica”. Radne cipele ručne su izrade i nazivaju se “pute”. Izrađene su od platna, a potplat je od janjeće kože ili platna.
Čarape (kalcete) izrađene su od vune, a boja je jarko crvena – “carjena ili oganju”.
Gaće s nogavicama – “mudonde” pamučne su s bijelom čipkom – “merlić” po rubovima.
Košulja – “kosula” pamučna je, bijele boje s čipkom oko vrata i oko rukava.
Podsuknja – “suknica” bijela je, izrađena od pamučnog platna, ukrašena raznobojnim vrpcama, ukrasnim cvjetićima i sl.
Prsluk – “bust” vrlo je uzak, jarke boje s cvjetnim uzorcima i okićen školjkicama. Zakopčava se sa tri dugmeta.
Suknje – “kamizoti” sastoje se od 5-6 bijelih suknji. Prva (najdonja) je najkraća, a ostale su, svaka za nekoliko centimetara duže od prethodnih. Time se dobiva stožast oblik nošnje. Na rubu je bijela ručno izrađena čipka – “kamufi”. Gornja suknja – “kamizot na faldice” obično je bijele boje ili tankih uzdužnih crvenih ili plavih crtica. Tkanina je najčešće ručno nabrana svila. Nabori ili valovi na tkanini dobivaju se tako da se suknje čvrsto omotaju konopcem i tako puste dok se ne naboraju. Postupak se ponavlja više puta.
Kecelja – “traviersla” jako je ukrašena mašnicama jarkih boja, vrpcama i perlicama.
Rubac – “bravaruol” stavlja se oko vrata, jarkih je boja i s dugim resicama, a s prednje strane je pričvršćena u struku.
Muška narodna nošnja uglavnom se ne razlikuje od ostalih građanskih odjela iz 19. stoljeća. Na nogama su već spomenute platnene cipele. Hlače su crne ili tamnoplave. Košulja je s bijelim ovratnikom. Za pasom je širok pojas s orijentalnim uzorkom. Navodno se nabavljao u Istanbulu. Prsluk je obično crne ili koje druge, tamnije boje. Na glavi je uvijek bila kapa, kapetanska ili francuska.
Apoksiomen
Apoksiomen (grčki “onaj koji se struže”) jedna je od konvencionalnih poza u kojoj su antički Grci prikazivali atlete. Nakon treninga, sportaši su prašinu i znoj s (nauljenog) tijela skidali malim srpolikim alatom koji su Grci zvali ksistra, a Rimljani strigil (strigilis); kipovi apoksiomena hvataju mladiće u takvim trenucima. Najpoznatijeg antičkog apoksiomena oblikovao je u bronci Lisip iz Sikiona, dvorski kipar Aleksandra Velikog, oko 330. pr. Kr. Original je izgubljen. Sačuvana je antička mramorna kopija, danas u rimskom Museo Pio-Clementino, otkrivena 1849. u Trasteveru.
Lošinjskog Apoksiomena 1996. godine pronašao je belgijski turist René Wouters, kraj otočića Vele Orjule, na pješčanom dnu između dvije stijene, na dubini od oko 45 metara. Nalaz je Ministarstvu kulture Republike Hrvatske prijavljen 1998. Ronioci Specijalne policije i stručnjaci Ministarstva kulture i Arheološkog muzeja u Zadru izronili su kip 27. travnja 1999.
Nakon dugogodišnje desalinizacije i brižne restauracije, kip je bio izložen u Arheološkom muzeju u Zagrebu, Zadru te Italiji i Sloveniji.
Hrvatski se Apoksiomen razlikuje od Lisipova prvenstveno po tome što struže bok, a ne podlakticu. Smatra se da lošinjska kopija potječe iz II. ili I. st. pr. Kr.
Dodatne informacije
Turistička zajednica Grada Malog Lošinja
Priko 42, HR-51550 Mali Lošinj, Hrvatska
Telefon 1: +385 (0)51 231 884
Telefon 2: +385 (0)51 231 547
E-mail: losinj@visitlosinj.hr
Najam brodova
Najam automobila
Događanja
